ni za glad nema vremena

Obje strane optužuju jedna drugu za okupaciju zone zvane "Badme". Badme (koriste se još i nazivi Badime, Baduma ili Badame) je ime dato spornom regionu. Badme je takoder i selo, a moguce je cak i da se radi o dva sela.

Nove iskre ponovo su upalile rat koji promjenjivim intenzitetom vec dvije godine bukti izmedu Eritreje i Etiopije.

Odmah na pocetku treba reci da se ne radi o "vjerskom ratu", niti ga ko želi takvim prikazati. I verbalno i fizicki rat se vodi za parce teritorije izmedu dvije sukobljene zemlje i glavni je problem kuda povuci granicnu liniju. Zaokupljeni kartografijom, akteri ovog sukoba cini se da su potpunosti zaboravili na milionsku populaciju, sa obje strane granice, koja svakodnevno prkosi gladi i živi na rubu egzistencije.

SPORNA GRANICA

Eritreja je bivša italijanska kolonija. Italijani su kolonizirali Eritreju 1890. godine, a sa ovih podrucja otišli su prije nešto više od 50 godina.

Od 1962. do 1993. godine, Eritreja je imala status provincije u okviru Etiopije. Kada su se 1993. godine Eritreja i Etiopija razdvojile u dvije zasebne države, nije izgledalo da ce biti bilo kakvog spora o uredenju medusobnih odnosa, pogotovo ne da ce djelimicno naseljena teritorija u regionu zvanom Badme, biti uzrokom rata koji tinja vec unazad dvije godine.

Postojanje Eritreje kao nezavisne države uopce nije sporno, srž problema je u tome što dvije strane na razlicit nacin vuku liniju razgranicenja.

Eritreja insistira na kolonijalnim granicama koje su bile na snazi prije nego je ova zemlja postala sastavni dio Etiopije.

Pomenute granice utvrdene su 1902. godine, sporazumom izmedu italijanske vlade i etiopijskog cara Menelika Drugog. U to vrijeme Etiopija je bila jedna od rijetkih država na tlu Afrike koja je uživala nezavisnost. Veci dio ove granice definiraju prirodni tokovi rijeka, dok je u zoni oko Badume povucena imaginarna linija koja povezuje dvije rijeke. Ova prava linija postoji i na svim mapama objavljenim izvan Etiopije. Cinjenica je da su sve moderne africke države prihvatile granice naslijedene iz kolonijalne prošlosti. Ovaj princip utvrdila je i Organizacija africkog jedinstva s ciljem da se sprijeci komadanje kontinenta na iskljucivo etnickom principu. Medutim, slucaj Etiopije i Eritreje zakomplikovao se, buduci da su stare kolonijalne granice u meduvremenu "nestale". Tokom decenija u kojima se Eritrejom upravljalo iz Adis Abebe, glavnog grada Etiopije, granice su se postepeno mijenjale, naravno, na štetu Eritreje.

U osamdesetim godinama Tigreanska narodna oslobodilacka fronta (TPLF) i Eritrejska narodna oslobodilacka fronta (EPLF) skupa su se borile protiv diktature Haile Mariama Mengistua.

Etiopija i Eritreja cinile su tada jednu državu, ciji je sistem bio neka vrsta marksisticke vojne diktature. Ove dvije grupe uspjele su staviti znacajan dio Eritreje i provinciju Tigrei izvan kontrole službene vlasti. Ono što je važno je da su ove dvije grupe povukle granicu zapadnije nego na predašnjim kolonijalnim mapama. Drugim rijecima, etiopska provincija Tigrei, stavila je pod svoju kontrolu dio Eritreje iz kolonijalnih dana. Iz TPLF-a, kao jezgra, nastala je današnja Etiopijska vlada, a EPLF je izborio nezavisnost za Eritreju. Linija koja je tada povucena izmedu pobunjenickih grupa, pojavila se na novim etiopskim mapama, a sporno podrucje postalo je dio najsjevernije etiopske provincije Tigrei.

Sporna su još i podrucja oko Zalambesa i Bure. Sporazum iz 1902. godine bavio se i jednim i drugim podrucjem, ali u eritrejsko-etiopijskom konfliktu stvari nikada nisu potpuno jasne. Oko Zalambesa lokalne razlike u nazivima rijeka i dodatnih orjentira cine nejasnim koja korita sporazum podrazumijeva kao granicu. Oko Burea sporazum definiše granicu koja ide "paralelno sa obalom i na odstojanju od 60 km". Na prvi pogled reklo bi se konacno cista situacija, medutim, sporno je kako mjeriti ovu udaljenost. Preporuka sporazuma iz 1902. godine bila je da se cim prije granica treba precizno odmjeriti, ali kasnije to pitanje više nikad nije otvoreno. Sve dok Eritreja nije stekla nezavisnost i ponovo istakla svoje pravo nad ovim teritorijem.

Eritreja nije prihvatila administrativne granice koje je stekla za vrijeme dok je bila dio Etiopije.

S obzirom na to da se u odnosu na kolonijalnu granicu teritorije Etiopije postepeno širio na racun Eritreje, to je natjeralo Eritreju da u maju 1998. godine ude s trupama na spornu teritoriju, koju su do tada kontrolisale etiopske snage.

"POKRETNO" SELO

Vecina borbi u posljednjih cetrnaest mjeseci odvija se u predjelu izmedu kolonijalne granice, koju priznaje Eritreja, i granice koju priznaje Etiopija, a nalazi se na novim mapama spornog regiona. Obje strane optužuju jedna drugu za okupaciju zone zvane "Badme". Badme (koriste se još i nazivi Badime, Baduma ili Badame) je ime dato spornom regionu. Badme je takoder i selo, a moguce je cak i da se radi o dva sela. Konfuzija u pokušajima da se ustanovi gdje se nalazi i kome pripada ovo mjesto dovela je do misterije tzv. "pokretnog" sela. Nekoliko mapa prikazuje Badme na etiopskoj strani, pojedini izvještaci svjedoce da su imali priliku posjetiti Badme pet km od granice na strani koja pripada Eritreji, a mape Michelina iz 1994. godine smještaju Badme tacno na liniju razgranicenja. Iste mape negiraju postojanje sela Badme u Etiopiji i na isto mjesto ucrtano je selo Jirga. Situaciju maksimalno zamršenom cine izvještaji sa terena koji ukazuju na to da je selo sa službenim nazivom Jirga u narodu opce poznato kao - Badme. Citava prica izmice svakom pokušaju logickog razumijevanja, kada se zna da 1902. godine (godina kada je povucena kolonijalna granica), nikakvog sela u okolini nije bilo. Po nekim proracunima nije ga bilo ni do 1960. godine. Bilo kako bilo, obje strane optužuju jedna drugu za agresiju i okupaciju suverenog teritorija. Sigurna je bar jedna stvar, a to je da je bar jednim dijelom Badume tokom posljednih sto godina upravljano iz glavnog grada Eritreje, Asmare, a u drugom vremenu iz Mekele, glavnog grada provincije Tigrei u Etiopiji.

U prošlom mjesecu Etiopija i Eritreja obnovile su borbe na sva tri fronta. Rijec je o zapadnom frontu Mereb-Setit u blizini Badmea, zatim front oko grada Zalambesa u centralnom dijelu i konacno o podrucju oko mjesta Bure na istocnom frontu blizu eritrejske luke Asab.

Sredinom prošlog mjeseca Etiopija je pokrenula novu ofanzivu u podrucju Mereb-Setita, što je ovaj rat ponovo vratilo na male ekrane širom svijeta. Pripremajuci ovu ofanzivu etiopski režim je vec devet mjeseci opstruirao mirovni proces koji se vodi pod pokroviteljstvom Organizacije africkog jedinstva.

MIROVNI SPORAZUM PRIHVACEN - OD MIRA NEMA NIŠTA!

Interesantno je da su obje strane prihvatile ponudeni mirovni plan, ali se razilaze oko principa implementacije. Od samog pocetka Etiopija je bila nezadovoljna nacinom na koji se treba izvesti prekid vatre. Zapravo, citav je mirovni proces ukocen stoga što Etiopija insistira da se kao preduslov primjeni bilo kakvih rješenja, obje strane povuku na pocetne položaje, što ce reci na granice koje priznaje Etiopija.

Mirovni pregovori tako su propali u prvom redu stoga što, kako se cini, Etiopija nije imala ozbiljan interes da se za pregovarackim stolom dode do kompromisnog rješenja. Na to ukazuje cinjenica da su istovremeno Etiopljani pripremali vojnu ofanzivu velikih razmjera, koja je otpocela cim je službeno objavljeno da od pregovora nema ništa. Etiopljani su napali na zapadnom frontu i uspjeli su potisnuti eritrejske snage 20-30 km unutar eritrejske teritorije.

Ovom prilikom zauzet je strateški gradic Barenta na jugozapadu zemlje. Rijec je o provincijskom glavnom gradu u kojem je živjelo oko 25.000 stanovnika. Eritreja je nakon ovog upada bila prisiljena povuci snage i iz sljedeceg grada Akordata - posljednjeg veceg mjesta prije glavnog grada Asmare. Strahuje se da je glavni grad Eritreje takoder u opasnosti, premda etiopijska vlada negira da svojim vojnim planovima pretenduje na išta više do "obnove vlastitog suvereniteta na teritorijma koje su prethodno okupirali Eritrejci". Eritrejska vojska napušta i grad Mendefera. Ukoliko Etiopija preuzme kontrolu i nad ovim mjestom sporna podrucja na zapadnom frontu u potpunosti ce potpasti pod njenu kontrolu. To bi onda otvorilo vrata napadu na Zalambesa, mjestu na središnjem dijelu fronta, koje je Eritreja zauzela na pocetku rata.

Postoji i ekonomska dimenzija ovog problema. Eritreja nema vlastitih resursa i pokušava sa Singapurom uspostaviti dogovor o uvozu dobara. Ovo kolidira sa težnjama Etiopije koja takoder nastoji razvijati sjevernu provinciju Tigrei. Etiopija je zabrinuta mogucnošcu da u buducnosti preraste u kamp jeftine radne snage za Eritreju, zatim da bude primorana koristiti eritrejsku valutu bir kako bi došla do dolarske rezerve, a posebno plaši zavisni položaj Etiopije, koji poizilazi iz fakta da glavna luka Asab pripada Eritreji.

Spekuliše se sa mogucnošcu da pravi ciljevi etiopske vojne akcije nisu samo da povrati kontrolu nad izgubljenim teritorijama, nego i da zauzme luku Asab, koja je, bez ikakvih sumnji, na eritrejskoj teritoriji. Ipak, postojeca vlada Etiopije priznaje nezavisnost Eritreje koja je proglašena 1993. godine i od pocetka borbi nije iskazana narocita zainteresovanost da se zauzme ova strateška luka. Do okupacije Asaba moglo je doci vrlo lahko u maju ili junu 1998. godine, ili nakon poraza koje je Eritreja doživjela u maju i junu prošle godine.